Vjerujem kako svakome život servira lekcije koje treba naučiti. Ako se lekcije ponavljaju, lekcija nije naučena. Tako sam ja tvrdoglavo željela postići rezultat u vrhunskom sportu usprkos svim ozljedama. Očito da je život imao druge planove za mene…
Upisivala sam srednju školu nemajući pojma zašto, osim što kao moram, bez cilja ili vizije o srednjoškolskom obrazovanju. Ono što sam znala cijelo vrijeme je da ću upisati Kineziološki fakultet u Zagrebu i vjerovala sam kako mi ocijene ne trebaju jer sam motorički sposobna i prijemni ću razvaliti. Ocijene su bile dobre, nekad bliže vrlo dobrim ali nije me to brinulo dokle god sam prolazila popravne ispite. Nisam voljela učiti, nisam bila zainteresirana za nastavu bez obzira što sam kroz osnovnu školu bila odlikašica. Bunt je uzeo maha, izlasci, alkohol i sve što nosi tinejđerstvo obuzelo me u potpunosti.
Traganje za vlastitim mjestom u svijetu. Tko sam ja ako nisam sportašica? Budući sam vječito prije velikih nastupa imala ozljedu nije mi bilo jasno što mi se događa… Uslijed nekoliko nesretnih okolnosti mama me usmjerila kod psihologa vidjevši da mi ona ne može pomoći jer sam bila ljuta na cijeli svijet i nisam se osjećala podržanom. Beskrajno sam joj zahvalna na tome. Tada sam ušla u proces rada sa sobom, na neki način. Kulminiralo je ozljedom prednjeg križnog ligamenta desnog koljena. Nastupila je pauza od upisa na fakultet od godinu dana gdje sam se posvetila oporavku, prestala izlaziti, skulirala se i odmaknula od alkohola.
Došao je dan upisa na fakultet, uspjela sam! Nisam ni sumnjala da hoću. Sa preseljenjem u veliki grad došle su novi izazovi. Na drugoj godini fakulteta nastupio je pad. Doslovno. Fizički, emocionalno i mentalno. Na nastavi iz yuda pri demonstraciji elementa „Pad iz stoja“ slomila sam prsni kralježak.
Gotovo. Gorak okus u ustima, život mi se zamjerio. Cijelo moje biće prošlo je kroz depresiju i egzistencijalnu krizu nakon koje je bilo očito, ili je kraj ili je novi početak. Na sreću, bilo je ovo drugo. Uz pomoć terapeuta Rudolfa Viga prebrodila sam taj period zbog čega ću mu vječno biti zahvalna. Između ostalog, na ljubavi prema meni kao biću. Otključao je energetski moj potencijal i educirao me o vezi između mentalnog, emocionalnog i fizičkog zdravlja. Zaista lako uzimamo zdravo za gotovo zdravlje kada ga imamo.
Trebala mi se dogoditi ozljeda strukture (kostura) što predstavlja temelje. Neka uvjerenja bila su presudna da se promjene kako bih sagradila čvrsto temelje na kojem ću postaviti svoj hram. Tada sam donijela jednu od najvažnijih odluka u svom životu. Ispis sa Kineziološkog fakulteta u Zagrebu i prebačaj na Kineziološki fakultet u Splitu na kojem sam odlučila usmjeriti kineziterapiju. Niti jedan fakultet nije vrijedan niti jednog segmenta mog zdravlja. Zadovoljnija kadrom, uvjetima mogla sam se posvetiti iscjeljenju i radu sa djecom što me jako veselilo, i još me veseli.
Suma sumarum, od tada, sve mi se mic po mic počelo slagati! Život je zaista imao druge planove za mene. Danas shvaćam da vrhunski sport nije moj put. Rad sa ljudima i pomaganje djeci da stasaju u samopouzdanije mlade ljude moj je poziv.
Mojoj ekspanziji više nema kraja, život je krivulja ali uvijek bude baš kako treba. Danas sam osoba koja vjeruje u sebe, njeguje proces, ne bojim se života, prihvaćam izazove nakon kojih izlazim jača i mudrija sa iskustvom više u džepu poručujući svakome da odustajanje od sebe nije opcija.
Ja vidim tko ste, i možete izaći iz čega god. Bol je pokazatelj nekog disbalansa u tijelu i poručuje vam na čemu trebate raditi i gdje se kriju vaše blokade. I to je i redu. U redu je da se osjećate kako god se osjećate.
Moje usluge stoje vam na raspolaganju, tu sam da vam pomognem i da vas podržim na putu do oporavka. Jer život je zamišljen da uživate u njemu i učite na putu do oporavka, a vjerujte mi da mogu razumjeti koliko se bespomoćno čovjek može osjećati kad je u nemogućnosti obavljati aktivnosti svakodnevnog života s lakoćom.
Obratite mi se sa povjerenjem,
Tjaša
Recent Comments