U sedmom razredu sam imala izbor, ili ću trenirati rukomet i biti golman ili ću trenirati tenis? Uvijek sam voljela biti dio ekipe i imati odgovornost stoga mi se rukomet činio kao prikladnija opcija. Iako me tenis oduševljavao jer mi je izazivao um s kojim sam uvijek bila posvađana. Nisam se mogla usredotočiti na sada i ovdje već su me pogađale vlastite greške pa bih se kroz idućih nekoliko gejmova ljutila na sebe umjesto da se fokusiram i igram pravi tenis. Rezultat ovog izbora bila je ozljeda „istegnuće ligemanta oba lakta“ što prema psihosomatici najavljuje da trebam promijeniti životni pravac i prihvatiti nova iskustva. Ali ne! Umjesto toga nalazim vanjsko rješenje i nabavljam štitnike koji će mi pomoći da mi lakat ne odlazi u pokret hiperekstenzije kako mi se ozljeda nebi pojavljivala. Nedugo zatim događa se išćašenje ramenog zgloba. Ramena bi trebala predstavljati radost, a ne teret života pa sam se prebacila na tenis da ipak vježbam um. Pomislio bi čovjek da sam shvatila neki vrag ali sam ubrzo odustala od tenisa jer mi je entuzijazam za tenisom splasnuo kada mi je tata otišao raditi u Moskvu kao privatni tenis trener.
U srednjoj školi me opralo tinejđerstvo i sve što ide sa njim. Nisam se osjećala prihvaćeno od svijeta, nisam znala tko sam. Radi silnih povreda sam ostala bez sporta koji me činio sretnom koji je bio dio mog identiteta. Počela sam izlaziti i piti alkohol kako bih se bolje uklopila i bila „kul“ kad se već u sportu ne mogu ostvariti (mentalno sam i dalje vjerovala da hoću u nekom trenutku). Bila sam nesretno zaljubljena ali uporna u svojim izlascima i kompenzacijama. U to sam vrijeme znala otići na badminton. Možda dođe i on. Došao je i upravo taj dan, pukao mi je prednji križni ligament koljena. Što sad? Doslovno pucam. Oporavila sam se i od prošlih ozljeda, budem i od ove. Ništa strašno. Da stvari budu jasnije: koljena predstavljaju ego i ponos. Nesposobnost prilagođavanja. Ne želimo popustiti. Strah. Sve sam to osjetila duboko u sebi. Međutim, ozljeda me ovog puta nije spriječila da nastavim izlaziti i divljati. Zanemarivala sam znakove i podnosila bol. Više se nije činilo ni tako bolno to što boli. Propadala bih kad bih stala na nogu, katkad, ali to je normalno govorila sam si. Lagala sam sebe i druge da nije strašno. Na žalost, morala sam učiti na teži način -napila sam se tako jako da sam završila na hitnoj (ranije takve situacije nisam shvaćala ozbiljno). Jutro nakon, prijateljica mi se izvikala u facu dok sam pokušavala shvatiti što se dogodilo i gdje se nalazim „Zar ti ovo treba u životu? Da si ovo radiš?” I bacila mi je u lice NALAZ IZ BOLNICE… U tom trenutku nisam osjećala ništa. Znala sam duboko u sebi da nešto moram promijeniti. U to vrijeme tata mi se preselio u Francusku pa sam otišla tamo k njemu, posvetiti se treninzima i vratiti ozbiljno sportu kako bih se vratila sebi i u konačnici upisala kineziološki fakultet.
Da sam se bar vratila sebi, ponovno sam iskoristila strategiju bijega samo ovoga puta dala sam CIJELU SEBE u treninge. 2x dnevno, 5-6 dana u tjednu. Odlučila sam da nakon silnog alkohola i mase junk fooda trebam postići six pack. Trebam upisati faks i dolazi trenutak kada ću morati prodati sebe, baš kako mi je tata oduvijek govorio. Moj tata nikad nije bio od kužine i upravo zato sam ja odlučila početi jesti baš kao on. Bila sam na sirovoj prehrani. Shvatila sam da padam na kilaži ali i dalje ne dovoljno da imam pločice. Tko će htjeti vježbati sa mnom ako ne izgledam kao žene iz fitnes industrije? Neću nikad prodati sebe, bit ću razočaranje za svog oca. Počela sam preskakati obroke i trenirala sve više. I to je bio siguran put u poremećaj prehrane koji sam uspješno razvila. Poremećaji u prehrani predstavljaju poricanje života samome sebi i ekstremnu mržnju prema sebi. Prošle su godine dok nisam i to dovela u kontrolu prihvaćajući sebe i svoje tijelo. Dok nisam zaista počela živjeti ljubav prema sebi. Jednom ću pisati detaljnije i o tome…
Zahvaljujući frakturi prsnog kralješka upoznala sam važnost daha! Uvidjela sam koliko je potrebno vraćati fokus u tijelo, kako sa se sa pažnjom odnositi prema njemu, osvijestila sam snagu daha i moć sadašnjeg trenutka! Morala sam preispitati cijeli svoj život i donijeti krucijalne odluke. Otkrila sam i vizualizaciju! O tome nekom drugom prilikom…
Danas živim život vrijedan življenja, ali bez svih ovih ozljeda, procesa, poznanstva, čvrsto tvrdim da danas ne bih bila to što jesam! Sa zahvalnošću promatram na svaku ozljedu jer mi je dala uvid u vlastite blokade i potencijal koji se krije u meni. Ništa ne bih mijenjala. Sve se dogodilo sa razlogom. To mi uvjerenje služi i vodi privatno i poslovno kroz život.
Nadam se da shvaćate koliku odgovornost imamo u vlastitom oporavku. Život je satkan od bilijun trenutaka, a na nama je kako ćemo ih koristiti. Promjenom percepcije na oporavak zaista možemo svjedočiti čudu ali potrebno je uključiti mentalni, emocionalni i fizički aspekt.
S ljubavlju,
Tjaša
Recent Comments