Ovo nije priča o mojoj ozljedi, ovo je priča o životu i odlukama koju ću kroz ozljedu nastojati pretočiti u smislen tekst.

Sport je za mene oduvijek bilo velika IGRA koja mi hrani dušu, otvara različite mogućnosti, pobuđuje UZBUĐENJE koje je za mene bio kanal za ispucavanje svog viška energije – davao mi je osjećaj ZADOVOLJSTVA. Sudjelujući u sportu igrala bih se po cijele dane. Upravo sam kroz tu IGRU koju sam birala najviše učila o tijelu, životu, lekcijama. Tu je moje veliko učenje, tu je moj smisao, moja svrha.

Glavo pitanje je kako kroz igru uz toliko uzbuđenje zadržati osjećaj MIRA i STABILNOSTI.

Sportsku karijeru sam otpisala jer ne mogu djelovati kroz njega na način na koji osjećam da je smislen za mene. Volim pomagati ljudima, a igrat se mogu za svoj gušt, u svoje slobodno vrijeme. Tako je i bilo…

Obožavam Padel, toliko ga volim da svake srijede izdvojim 4 sata da dođem do Zagreba, odigram termin od sat i pol do dva i otuširam se i dođem doma. Neda mi se uvijek ali stvarno mi nije teško. Išla bih ja i češće da mi je bliže i da ne moram toliki komad vremena odvojiti za tu igru.

PRIHVAĆANJE SVOJIH KAPACITETA

Već mjesecima pratim ciklus i usklađujem svoje aktivnosti prema njemu ali ovog puta sam išla za time da mi je treći dan i da se mogu ići igrati. Činjenica je da sam imala mengu, a to je važno jer bih trebala znati da su mi tetive i ligamenti „mekši“ nego u drugim fazama ciklusa što znači da sam podložnija ozljedama. Treći mi je dan – pa sam ipak donijela odluku koju sam na kraju platila.

Više nema roditelja koji će mi davati dozvolu već ju trebam dati sama sebi i preuzeti odgovornost kao odrasla osoba za odluke koje donosim. Najlakše bi bilo okriviti nekog drugog za odluke koje donosimo kad vidimo negativne posljedice istih ali odlika odrasle osobe je upravo PREUZIMANJE ODGOVORNOSTI. Što to znači? Prihvaćanje da smo donijeli odluke koje nas nisu podržale na očekivani način i spremnost za kreiranjem strategije i plan akcija da bismo napravili najbolje za sebe.

Toliko puta sam čula kroz šalu (koja btw uopće nije smiješna): „A da jednostavno shvatiš da sport nije za tebe?“ Nije stvar sporta, igre… Svaka igra ima svoja pravila i trebaju nam različite vještine da bismo mogli igrati bez one „na kraju svake igre netko plače“. Kakvo je to uopće uvjerenje?

Kada uživanje u igri počne biti frustracija? Kada nam ne ide.. Jer umjesto da prihvatimo da ćemo potencijalno izgubiti i prihvatimo poraz te pronađemo uživanje u toj igri – kao da je lakše biti u frustraciji i početi nalaziti krivca. Sjećamo se onih „Varaš“, „Nije fer“ i slično? Danas su to više „Koji mi je klinac?“, „Zašto igram ko k****?“ ili pak ostat u neprihvaćanju „Mogu ja to!“, „Trebam samo stisnut zube.“

Znam da je sam netko tko gotovo na godišnjoj razini doživljava neku vrstu ozljede, nekad je to češće nekad rjeđe ali ja sam netko tko je u ovom životu i trenutku željan riskirati sate i sate igre i radosti za povremenu ozljedu i lekciju koju ona nosi.

NEMILI DOGAĐAJ „KAKO SE TO DOGODILO?“

Pitanje na koje ljudi očekuju prepričanu anegdotu koja uglavnom glupo zvuči jer kao „kako je to uopće moguće“ ali kada emocija i šok prođu odgovor se krije negdje dublje (uvijek), više u nastavku.

Jedno jako logično pitanje „Kako se to dogodilo?“ u pozadini nosi jaaako puno mikro situacija koje je korisno analizirati i propitati da osoba pronađe lekciju koju nije primijetila na vrijeme. Kada govorim o lekcijama, u mom slučaju su to duhovne životne lekcije što ne znači da mogu biti bilo kakve drugačije.

Anegdota ide ovako: Gubili smo i htjela sam spasiti lopticu koja se odbila od stakla prema mreži i zaletila sam se prema njoj i kasno skužila da je mreža ispred mene te sam od 2 izbora izabrala meni logičniji i bezbolniji, a to je da skočim preko mreže ali sam zapela za mrežu stopalom i noga mi je otišla u torziju te sam preko mreže doskočila na tu nogu i to je bio kraj. Drugi izbor bi bio da napravim leteći kolut preko mreže sa reketom u ruci budući je bio vezan za zglob.

Ono što se događalo u mom mozgu dok se odvijala situacija u nekoliko sekundi:

•       donosio je odluke o tome hoće li krenut trčati da proba stići lopticu ili odustati (odlučio je trčati) zašto? Jer gubi (rezultat nije išao u našu korist), a ne želi odustati dok nije gotovo.
•       dok sam trčala radila sam procjenu loptice koja se odbila od stakla i krenula se vraćati prema mreži da bih ju udarila da uđe u teren (spriječilo me da doživim mrežu ispred sebe)
•       kada sam shvatila da je mreža ispred mene donijela sam odluku da ću ju radije preskočiti nego se strovaliti preko nje ako probam usporiti (rezultiralo je okretanjem potkoljenice jer sam zapela za mrežu i doskočila na tu nogu)

E sad, najmudrije bi bilo da sam kod prve odluke jednostavno pustila i prihvatila poraz ali u tom momentu je moj ego odlučio da neće izgubiti i uhvatio se u nizu odluka koje je napravio najbolje što je moglo na uštrb sebe.

Krivo mi je, naravno da mi je krivo. MOJA je bila odluka za koju, na kraju dana, snosim posljedice. Zaista želim naučiti pustiti, želim se naučiti igrati i uživati u igri bez tog velikog uzbuđenja, želim naučiti održavati svoju unutarnju ravnotežu jer sam na kraju dana time najzadovoljnija, bez obzira jesam li pobijedila ili izgubila, uživam u činjenici da sam igrala.

DVA ŠOKA U 48 SATI

Prvi šok je ozljeda, trauma, doslovno. Taj proces je bio težak i emocionalno jako bolan ali mi je dao prostor da se suočim sa boli, da budem tužna, da izdramatiziram i izrazim svoju težinu koju osjećam i bol i patnju. Nakon što sam prespavala taj prvi šok donijela sam odluku da odem na hitnu nakon koje sam odlučila ipak da odem na magnet.

Drugi šok je susret sa magnetom i rezultatima ali taj šok je trajao svega par sati dok nisam uspjela normalizirati sebi situaciju i kreirati sljedeće logične korake za nastavak oporavka.

Budući sam očekivala da će biti sve u redu (eventualno istegnuće nekog ligamenta s obzirom da nemam bolove nego samo ograničen pokret i mogu stajati na toj nozi bez bolova), magnet je pokazao:

•       2 ciste (jedna veličine 2 cm, druga 5 mm)
•       Rupturu već rekonstruiranog LCA ligamenta
•       Suspekciju na rupturu stražnjeg roga medijalnog meniskusa
•       Frakturu lateralnog kondila femura

TKO SAM JA i ZAŠTO BAŠ JA?

Ono što ja vjerujem o sebi i osjećam cijelim svojim bićem je da sam duša koja je došla iz jedne Svijesti, jednog Boga i dobila sam ovo tijelo da prođem iskustva koja će mi pomoći da podsjetim druge da su puno više od samog tijela, da su duše i da mogu toliko naučiti kroz tijelo i bol – to je moj poziv. Ego voli misliti o sebi da je sam, da je jedini, da je ograničen ali to je toliko daleko od istine. Nije on nama neprijatelj samo trebaju dvije polarnosti poput EGA koji je na Zemlji i DUŠE koja je Nebeska naučiti surađivati i uživati u životu jer su na kraju dana nedjeljivi. Dio su cjeline, dio su šire slike koju ne moramo nužno razumjeti.

S tim na umu, lekcije koje sam naučila kroz ovu ozljedu i koje su mi se vrlo brzo pokazale (sve što nas najviše trigerira u našoj patnji su lekcije koje trebamo prepoznati). Tuga i patnja koju osjećamo pokazatelji su da se naša duša ne slaže sa perspektivom koju Ego ima na tu situaciju.

HOĆEŠ SUSRET ILI BIJEG OD BOLI?

Kada smo bili mali, često su nas pitali: „Jel te boli?“

Sjećam se da sam često padala i da me taj tijelo često nije bolje već bi me eventualno uhvatio strah. Kao netko tko je osjetljiv taj emocionalan strah bi me preplavio pa bi ispalo da je veća drama nego što je. Pamtim da sam oduvijek bila sam borac. Znam da kada bi me stvarno boljelo, onda je to bilo ozbiljno.

Otkako sam odrasla nisam ljubitelj tableta, iako znam da bi one mogle olakšati. No, za mene je bilo važnije biti s boli i poslušati njezin poziv — bio je to susret s svim odlukama koje sam donijela do tada. Bol nije samo fizička reakcija, ona je znak i putokaz, poruka Svijesti. Međutim, nisam ih uvijek znala čuti, a kamo li poslušati. Zašto? Zato što sam bila vođena Egom.

Kada sam odlučivala o toj loptici i pobjedi, donošenje odluka je bilo vođeno njegovim uzbuđenjem i željom za potvrdom, a ne mirnošću i Sviješću.

Ostavila sam mir i prisutnost te se prepustila egocentričnom „ja“. Tako je, nažalost, mozak bio vođen ‘nesvjesnim odlukama’. No, i te su odluke bile moje jer i Ego je dio mene. To je teško mjesto — znati da se dio mene okrenuo protiv sebe, jer nije bio u stanju da ostati u ravnoteži i miru, što je na kraju dovelo do ozljede na fizičkom tijelu.

Koja je lekcija iz toga? Prihvatiti da je moje unutarnje stanje često odlučuje o tome koliko sam spremana slušati signale svog tijela i Svijesti. Biram li uzbuđenje ili mir?
Odabir je moj — i moj je posao i odgovornost povratiti unutarnju ravnotežu, razumjeti poruke koje tijelo i duša šalju. 

ODLUKE KOJE DONOSIMO UTJEČU NE SAMO NA NAS

Taman kad sam se malo smirila shvatila sam da mi životinje nisu bile vani. Čekao me susret sa tom mojom iluzijom da je sve okej. Kad sam napokon svladala stepenice i shvatila koliki mi izazov fizički predstavljaju zbog koljena preplavile su me nove emocije frustracije, nemoći i boli (emocionalne). U toj mojoj osobnoj drami i jadu samo mi je odjednom sjelo nešto što do sada kao da nisam mogla vidjeti na toj razini:

JA OVDJE NISAM SAMA. Nisam samo JA ovdje. Ova životna igra ima svoja pravila, no nažalost, mi ih često ne znamo od početka, učimo ih putem, kroz iskustvo i svjesni (ili nesvjesni) odabir. To je ta slobodna volja koja nam je dana.

Bez obzira na to što se nešto čini kao samo igra, ponašanje koje biram i odluke koje donosim ne utječu samo na mene i moje tijelo već se ta odluka odražava i na one oko mene – na obitelj, prijatelje, muža. Pravi izazov je u tome što je ego često taj koji koristi odluke da bi potvrdio granice svog tijela, svoje „sadašnje“ realnosti. Ponaša se kao da je to sve što postoji – kao da sam samo ja i moje tijelo. Međutim, duboko u sebi znam da smo dio nečeg puno većeg.

Duša, naš pravi identitet, traži mir, povezivanje, odnose – sve ono što nas podsjeća tko smo zaista.
Prava snaga i uloga duše dolazi kroz prisutnost s drugima, kroz odnose i zajednicu.

Ne mogu se pretvarati da moje odluke ne utječu na druge. Imam obitelj, prijatelje, partnere – sve one s kojima dijelim život. Danas su to moji kućni dlakavci, sutra je to moje dijete. Kada biram preći vlastite granice, izlažem i njih, i to mi najteže pada – i to je ta bol koja nosi težinu jer je u jednoj krajnosti, a treba doći u ravnotežu.

Ova bol koja me podsjeća na granice, uči me – da ih pravilno postavim i jasno definiram ponajviše unutar sebe. Ako ih nismo naučili odrediti, te granice mogu lako biti probijene i rezultirati ovakvim ili sličnim iskustvima i zato je važno da ih uspostavimo još jasnije, još učinkovitije.

Jer, kad prekršimo granice, gubimo snagu, zajedništvo i mir. To je lekcija koju svakoga od nas čeka i koja mora postati jasnoća naše unutarnje snage.

TREBAMO LI SE IGRATI?

Naravno. Kad smo mali onda smo djeca, a dok narastemo pomislimo da smo odrasli i postajemo sve više prestrašeni života, racionalniji i zaboravljamo se igrati. Onda nas djeca podsjete koliko je igra zabavna. Zato što bez obzira što imamo više godina mi zauvijek imamo dio unutarnjeg djeteta u sebi koji vapi za igrom. Da, imamo puno više odgovornosti ali imamo (ili bismo trebali ili ćemo tek naučiti) i više vještina nego kad smo bili djeca, puno smo Svjesniji, a što smo Svjesniji to nas Svijest više poziva na odgovornost. Zato je lakše biti u nesvjesnom stanju, nemamo toliko odgovornosti, a iako je loše i dalje je poznato pa nam se čini lakše. Ostanimo radoznali kao djeca i odgovorniji kao odrasli ljudi i spajajmo Svjesnost i odgovornost kako bismo prosperirali i mi ali i naša okolina.

Netko će se pitati: „Jel vrijedi iskusiti i teže posljedice?“ a ja ću reći „Da, meni vrijedi“. Vrijedi živjeti za taj osjećaj mira i iskustveno spoznati tko smo zapravo ali valja pritom naučiti donositi odluke koje će nas više podržati, da budemo smotreni oko okolnosti u kojima se nalazimo kako u sportu tako u životu. Još jedna dobra vijest jest da uvijek, sa svakom novom informacijom, imamo pravo donijeti novu odluku koja nosi sa sobom potencijalno drugačije posljedice koje trebamo prihvatiti.

Na kraju dana, svatko ima pravo odabrati perspektivu koja mu više služi – ako ne može sam, danas, Bogu hvala postoje ljudi koji nas mogu podržati na tom putu.

Želiš li i ti pronaći snagu u teškim trenucima?

Na pravom mjestu ako si spremna preuzeti kontrolu i naučiti kako:

• Prevladati strahove i blokade
• Razbiti ograničavajuća uvjerenja
• Osnažiti unutarnjeg ratnika u sebi
• Kreirati održive strategije za ostvarenje ciljeva

Jer, osobni rast nije slučajan – on je svjesno upoznavanje i mijenjanje svojih obrazaca kako bi život bio ispunjeniji, smireniji i samouvjereniji.

A ja sam tu da ti u tome pomognem.

Želiš li započeti svoje osobno putovanje?

Zajedno ćemo definirati tvoje ciljeve, otkriti to što te blokira i napraviti prvi korak prema snazi, ravnoteži i unutarnjem miru.